Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

vlasnica ovog bloga:

Omiljeni citati

web counter

Metropolitankina abeceda:

Arhiva

Credits

23

utorak, 05.12.2006.

Lijep broj, jelda?
Za tri mi je dana rođendan i što se više bliži, to mu se više veselim.
Taj mi se broj čini sve ljepšim i ljepšim... 23. Savršenstvo. Čista petica kad se zbroje obje znamenke.

Kad sam navršavala dvadeset upala sam u onu tipično žensku depresiju ulaska u novo desetljeće života. Osjećala sam se staro, kao da je tih dvadeset godina proletjelo pored mene u trenu, a ostalih pedesetak-šezdesetak koliko mi je još preostalo (ne nadam se da ću doživjeti stotu) će proći još brže, i brže, i brže.
S vremenom sam prihvatila da se protiv vremena ne može, naš biološki sat otkucava i ništa ga ne može vratiti unatrag. Pa zašto bih onda bezveze gubila vrijeme na takva razmišljanja? Bolje je i puno korisnije posvetiti se svakom trenutku života, guštati u njemu. Protiv vjetrenjača se ne želim boriti, nisam ja Don Quijote. Nisam niti Superman koji je zavrtio zemaljsku kuglu unatrag da vrati vrijeme i spasi voljenu Lois Lane.

U ove sam 23 godine doživjela mnogo toga. Bilo je lijepih trenutaka i onih manje lijepih. Ničiji život nije savršen i bez problema i prepreka, ali moramo se truditi da ih savladamo. Prije sam bila razmažena i željela mnogo toga za rođendan, ove mi je godine dovoljno samo jedno: da se 8. prosinca ujutro probudim u Tonijevom zagrljaju. Tada ću biti najsretnija osoba na svijetu... D
Dobro, neću lagati, ima tu i još par želja, neke je od njih možda nemoguće ispuniti, ali svi imamo pravo na snove i maštanje, zar ne? To nam nitko ne može oduzeti. I tako sam odlučila sastaviti jedan kratki (ili možda malo poduži) popis rođendanskih želja i željica:

1. jednosmjerna karta za dvoje za Tokio
2. parfem Coco Mademoiselle
3. da smognem hrabrosti roditeljima priznati svoju vezu i da je oni najnormalnije prihvate - dosta mi je već skrivanja, tajni i laži
4. izbrisati sve one ružne trenutke iz sjećanja
5. da tata i sestra ponovno počnu razgovarati
6. uspješno podignut kredit za vlastiti stan
7. saznanje o tome postoji li život nakon smrti i da li je moj dragi djed zaista na boljem mjestu

Dosta sad o rođendanu, rođendanskim željama i vremenu. Nisam valjda bila prezahtjevna?!
Offtopic, srela sam sinoć u gradu dok sam se vraćala s pića s prijateljicama svog bivšeg dečka, nazvat ćemo ga X. Prekinuli smo prije 8 mjeseci jer je otkrio moj blog. Da, on je bio taj koji me "izgooglao" i pročitao sve i uvrijedio se na neke opaske koje su se ticale njega (spomenula sam u nekim postovima da me ponekad nervira njegova tvrdoglavost, bahatost i bezvoljnost), makar o nama nikad nisam pisala upotrebljavajući prava imena! Istina ga je zaboljela, jako se naljutio i uzalud svi oni dijelovi bloga gdje sam pisala koliko mi je stalo do njega i kako nam je divno zajedno. Valjda sam pogodila njegov ego u Ahilovu petu i prekinuo je sa mnom. Izbrisala sam odmah i blog i trebalo je nekoliko mjeseci da se opet usudim pisati...
I sve bi bilo u redu da mi maloprije nije došla SMS poruka - od X.-a! "Ciao, jesi li za piće sutra?" Što sad želi, nakon toliko vremena i nakon što se tako idiotski ponio? Sad imam Tonija, da, ali ipak postoje neke stvari koje bih željela saznati od X.-a - što ga je to toliko zaboljelo u cijeloj stvari koju sam objavila na blogu? Koja je to bila kap koja je prelila čašu? Voljela bih to raščistiti s njime da ovu godinu mogu ostaviti mirno iza sebe i krenuti dalje ne čineći greške iz prošlosti (makar ne vjerujem da sam u ovom slučaju pogriješila). Naći ću se s njime, što mogu izgubiti? Nisam bila ni toliko zaljubljena u njega, a ionako je naša veza prije tog prekida već bila na klimavim nogama i nije me jako povrijedio, osim što su moja intima i ponos bili teško ranjeni... Ne znate ni sami kako me samo strah bilo napisati ovaj post, bojala sam se da su te informacije ipak previše intimne za blog, ali moram priznati da se sad mnogo bolje osjećam. Kao da mi je pao ogroman kamen sa srca!

- 14:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ne baš sasvim priseban post

petak, 24.11.2006.

Večeras bih samo željela nestati s lica zemlje... Grlo boli i grebe, limfni čvorovi su naotečeni a krajnici veličine lubenica. Ne mogu gutati, a o glasu da ne govorimo. I poljski miš se trenutno glasa glasnije od mene. Tu je i visoka temperatura, 38 sa 5. Vrti mi se, ova slova na ekranu vidim dvostruko, možda i trostruko. Ne znam ni sama više...



Moj dragi Toni večeras nije pored mene. Na poslovnom putovanju u Londonu je, vraća se za dva dana. Tko će se igrati medicinskog brata i bolesnice sa mnom? Fali mi, jako mi fali. Htjela bih da me obuhvati svojim toplim rukama i ugrije me, da mi skuha čaj od mente s puno limuna i malo meda i hrani me toplom pilećom juhom žličicu po žličicu, a potom me njegovi nježni poljupci po licu i vratu (u usta ne, da ga ne zarazim!) odnesu u san.
Izgleda da ću se večeras morati uspavati sama jer on je jako daleko. Ali tješim se da će nedjelja brzo, a ja ću dotad valjda ozdraviti.

- 22:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

susjeda

utorak, 21.11.2006.

Razgovarala sam večeras pri povratku s posla s prvom susjedom.



Susjeda je trudna. Po treći put.
I sve bi to bilo u redu da susjeda nije moja vršnjakinja.
22 su joj godine, od čega je već 4 u braku.
Udala se s 18, nedugo nakon što je zatrudnjela sa susjedom i doselila je u naše susjedstvo.
Susjed i ona su hodali samo 2 ili 3 mjeseca prije nego što je ona zatrudnjela.
Ona se nije željela udati, željela je pobaciti i nastaviti školovanje, tata ju je natjerao na udaju.
Svi znaju da je muž vara naokolo. Ona se ne želi razvesti samo radi djece.
Pokušala je nastaviti sa školovanjem ali uz dvoje male dječice od 3 i pol i godinu i pol to je praktički pa nemoguće jer nema ih tko čuvati. Susjedova mama odbija preuzeti ih i na sat ili dva, smatra da je isključivo posao majke da brine za djecu.
Susjeda nema mogućnosti otići nekamo. Roditelji je ne bi prihvatili natrag a budući da je nezaposlena ne bi mogla plaćati stan za sebe i djecu. Pitanje je i tko bi u ovoj truloj državi i iznajmio stan samohranoj majci s dvoje djece i trećim na putu.

Kad čujem takve priče, sjetim se koliko je meni u biti dobro. Svi mi imamo problema, ali ta je mlada žena u problemima do grla. Žao mi je i voljela bih joj pomoći da ikako mogu. Udahni, izdahni. Život mi nije savršen, ali imam pred sobom tolike mogućnosti koje susjeda nažalost nikad neće imati. Sretna sam.

- 02:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

the beginning, II.

nedjelja, 19.11.2006.

Opet u blogosferi. Odličan osjećaj! Ovog puta za moje skoro pa dvomjesečno izbivanje iz blogerskih voda nisu krivi ni Toma Sojer ni Google, već jedan najobičniji modem. Bolje rečeno pokvareni modem. Odnijeli smo kompjutor još početkom listopada u HG spot na servis i čekali, čekali, čekali. Modem je stigao, ravno iz Japana nakon više od mjesec i pol, krajem ovog tjedna, a potom su nam još "dragi" stričeki iz HG spota masno opalili po džepu. Baš masno. Ne želim ni izgovarati ni pisati cifru jer mi se od nje još uvijek zavrti u glavi. Nikad više HG spot. Oslonit ću se na prijatelje FER-ovce koji vole prćkati po kantama i igrati se čipovima. Da.



Život kreće uzbrdo. Dogodilo se puno toga i promijenilo puno stvari (osim modema), pokušat ću sažeti stvari ukrako:
Upisala sam konačno tu 3. godinu na faksu. Početkom lisotpada sam imala jedan poprilično težak ispit, jedini koji mi je još bio preostao za uvjet i usprkos neučenju (bilo mi je zabavnije provoditi vrijeme s Njim) fortuna mi je opet bila sklona. Prekrasna četvorka ponosno blista iz indeksa, nisu me "bacili" tj. prebacili na bolonjski sistem i svi sretni i zadovoljni.
On (moj Toni) i ja smo na kraju završili zajedno. Za tjedan dana ćemo proslaviti dvomjesečnicu. Još uvijek se nekako sakrivamo od svih, osobito od mojih roditelja jer znam da im ne bi bilo drago da znaju. Poludjeli bi, sigurna sam. Osobito se bojim tatine reakcije... Zato smo što se njih tiče još uvijek "hidden in the closet". Prijateljice znaju odavno, od samog početka, već su se nekako privikle i ne misle više da sam luda. Drago im je zbog nas
A ja? Zaljubljena sam iskreno po prvi put u životu. Toni je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi, zaista. I koga briga za godine kad se tako dobro slažemo! Sva sam izvan sebe i plovim u nekim oblacima s kojih ne želim sići. Predivno mi je tamo gore. Kad se samo sjetim da sam ga skoro odbila zbog tih 17 godina koje mi se sad čine pišljivima, pomislim kako sam bila glupa. U nekim vezama možda dobna razlika i ima veze, ali u našoj ne, barem za sada i želim da tako i ostane.
U moj je život ušao i drugi muškarac. Ima četiri noge, zlaćano krzno, četiri noge i oči poput dva tamna, vesela dugmeta, a odaziva se na ime Aaron. Uskoro će napuniti šest mjeseci. Da, mama je poklonila psa sestri za 20. rođendan sredinom listopada... Gospodin Otac nije bio oduševljen, ali ženski klan u kući je prevagnuo. Nakon nekoliko dana drama i svađa morao je popustiti i tako je sad golden retriever Aaron skoro pa punopravni član naše obitelji. Doduše, nije stafordski terijer i nije dobio japansko ime (Hoshimi bi mi bilo najdraže), ali meden je i osvaja srce na prvi pogled. Neodoljiv je poput bombona.
Prije 2 tjedna sam i počela raditi. Kako sam izvanredni student i ne moram odlaziti na predavanja (mogu, a i ne moram), mama se složila da pomažem Toniju oko vođenja knjiga i ostale papirologije u djedovoj firmi. Kažu da veze na poslu ne uspijevaju, ali mi smo odlično spojili posao i privatne užitke! Osim toga, prvo mi je bio dečko, a tek potom šef. Zato se zavođenje šefa na radnom mjestu ne priznaje, molim vas lijepo.
Prošli me vikend vodio sa sobom u Cavtat. Roditeljima sam lagala, mislili su da idem kod prijateljice u Dubrovnik na dva dana. I bilo nam je prekrasno. More, neobično toplo vrijeme za ovo doba godine, romantika...
Nekim osobama koje su mi jako drage nažalost ne cvatu ruže. Sestra je u ogromnoj frci sa starcima. Upisala je studij prošle godine, dala nekako prvu godinu, ali sad s upisom na drugu shvatila je da se ne želi time baviti u životu i namjerava odustati od studija te u srpnju upisati nešto drugo. Gospodin Otac je poludio kad je to čuo, zamalo ju je izbacio iz kuće. Taj sukob još uvijek nije dovršen, već 10 dana ne razgovaraju i Gospođa Majka je tu mirotvorac koji posreduje između njih.

* * * * * * * * * * * * * * * * *

Prisjetila sam se i jednog vrlo neobičnog razgovora koji smo Gospođa Majka i ja vodile neku večer, mislim da je to bilo prije 3 dana, u četvrtak navečer.
(Gospođa Majka - G.M., Metropolitanka - M.)

G.M. (dolazi s posla): Hej, dušo, jesi li čula na radiju?
M.: Što, mama?
G.M.: Umrla je najslavnija brazilska manekenka!
M. (u nevjerici): Gisele Bündchen?
G.M.: Da, da, ona! Zadnja 3 tjedna je bila u bolnici i pokušavali su je spasiti, ali ništa.
M.: Pa kako? Od čega je umrla, zaboga? AIDS-a, hepatitisa?
G.M.: Anoreksije... Oslabili su joj svi organi i nije joj više bilo spasa.
M.: Pa nemoguće da je Gisele bila anoreksična, nju su nazivali "jedinim preostalim top-modelom s oblinama" i fura reklame za Victoria's Secret! Kako? Otkud ta anoreksija tako naglo?
G.M.: A eto, možda ju je dotukao prekid s DiCaprijem i tako, sve krenulo nizbrdo. A osim toga televizija ti dodaje nekih pet-šest kila, sve te manekenke i voditeljice izgledaju krupnije nego što jesu!
M.: Nevjerojatno, jadna... (još uvijek je u šoku)
G.M.: Što se može, okrutan je taj svijet gdje manekenke moraju izgledati kao androgeni dječačići...
(... razgovor se nastavlja na temu kreatora gayeva, anoreksije, pedofilije i svijeta mode općenito...)

I tako smo nas dvije pokopale Gisele, ni krivu ni dužnu je proglasile pokojnom ("The Departed", ), a žena je tu večer još i nosila svečanu reviju za Victoria's Secret... Gluhi telefon, što'š.

I sve u svemu lijepo je ponovno biti tu. Ne mislim opet odlaziti ako me ne spriječi viša sila poput slomljene obje ruke, neke boleštine ili ne zna čega, a za to se nadamo da se neće dogoditi tako da do daljnjeg ostajem blogerica.

UPDATE:

Danas je prvi dan u 3 ili 4 mjeseca otkako nisam zapalila cigaretu. Nijednu! A skoro pa cijela kutija bijelog Marlbora je u torbici, kupljena još jučer ujutro. Ne mogu više, pere me neka apstinencijska kriza. Popila sam 4 kave, ili 5 kava, ali kao da mi je nešto uz njih falilo. Daaa, cigareta. Točno. I znam da bih trebala prestati, trudim se jer u zadnjih bih par mjeseci slistila barem 15 komada dnevno, ako ne i cijelu kutiju i vjerojatno su mi pluća već toliko crna da bi crni rižoto s tekućinom iz njih bio crniji od bilo kojeg napravljenog od sipe. No, nešto mi ne da mira, nervozna sam. Ma, kvragu sve! Odoh zapaliti jednu...

- 21:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

"Throw your dreams into space like a kite, and you do not know what it will bring back, a new life, a new friend, a new love, a new country." (Anais Nin)

petak, 29.09.2006.

Koje prijepodne! Kasnila sam pola sata zbog zastoja u prometu i umjesto u dogovorenih 11 pojavila sam se na trgu u pola 12, ali nije se nimalo naljutio. Stajao je kod sata i smješkao se kao da se ništa nije dogodilo. Prijateljski zagrljaj, poljubac u obraz. Lagano ispijanje kave s mlijekom u "Apartmanu" uz dim bijelog Marlbora i neprekidni razgovor o njegovoj prošlosti, mojoj prošlosti, pogledima na život, filozofiji, rock glazbi, filmovima, knjigama, kao da se družimo i dobro poznajemo već stoljećima. Inzistirao je da će mi platiti kavu, makar sam mu nekoliko minuta prije rekla kako ne volim kad mi netko plaća piće. Šetnja gradom i sladoled u "Vinceku". Ponovno mi nije dopustio da platim koliko god sam se bunila, rekao je da mu muški ponos to ne dopušta.
Nakon što smo izišli iz "Vinceka" prebacio je svoju ruku preko mog ramena.
"Znaš, malecka, stvarno si posebna!"
Malecka...
Primaknuo mi se bliže i nisam mogla reći "ne", koliko god dio mene smatrao da pogrešno postupam, da srljam u nepoznato. Ma željela sam to učiniti još u srijedu navečer na karminama!



Ponudio se da će me odvesti skroz do kuće na drugom kraju grada makar se žurio na posao. Nisam mu dala da me odbaci direktno do ulaznih vrata, već sam ga zamolila da me ostavi na uglu ulice. Mama i tata su doduše bili na poslu, ali nikad se ne zna tko bi mogao sve vidjeti. Opraštali smo se skoro pola sata, nije mi dao da odem. Ah, te velike zelene oči, kovrčava crna kosa s pokojom sijedom i široki osmijeh. Naprosto je divan...
Uljepšao mi je jutro, dan, ma cijeli tjedan i mjesec! Ne znam što mi se to događa, ne prepoznajem samu sebe. Tako sam puna energije i pjevušim cijelo poslijepodne. Prolupala sam do daske, pukla kao kokica. Da, ja sam mali bleso, jedan najobičniji mali bleso... Znam da nije savršen i baš me briga, uživat ću! Prepustit ću se, pa neka bude što bude. Sutra me vodi na Noć gutača reklama, a potom tko zna gdje ćemo završiti. Noć je duga, a svi detalji baš nisu za blog, moglo bi tu biti i prilično intimnih stvarčica.

A toliko je okolnosti zbog kojih bih morala dobro razmisliti o svemu...
On je bivši ovisnik o heroinu. Punih je šest godina bio "na igli" i prošao sve moguće komune od Italije do Španjolske. Doduše, čist je već punih trinaest godina, izvukao se iz tog pakla prvenstveno zahvaljujući mom djedu koji mu je pružio priliku kad su ga svi već otpisali i spasio ga, podržavao ga u svakoj krizi.
Razveden je i otac šesnaestogodišnje djevojke (da, samo je nekoliko godina mlađa od mene!). Brak mu je propao prvenstveno zbog ovisnosti, ali s kćerkom je u relativno dobrim odnosima i posjećuje je jednom tjedno.
Punih je sedamnaest godina stariji od mene. Ni ja ne mogu vjerovati. Sedamnaest!
Prošao je kroz toliko toga, a ja sam u usporedbi s njime samo naivna djevojčica bez previše iskustva, s tek dvadeset i kojom godinicom na leđima.

Znam, nisam sasvim pri sebi, to mi kažu i sve frendice kojima sam dosad ispričala za njega, ali nijedna mi od tih stvari ne smeta previše. Kao da sam se s njime našla na istoj valnoj duljini. Ali, ako mu je svojedobno moj djed pružio šansu i prepoznao u njemu osobu vrijednu truda i punu potencijala, zašto onda i ja ne bih učinila isto?

- 20:33 - Komentari (30) - Isprintaj - #

bajke, prinčevi i bijeli konji

četvrtak, 28.09.2006.

Prošla je već koja godinica otkako sam navršila dvadesetu. Već sam odavno prestala vjerovati u bajke, barem sam tako mislila. Sve do jučer...
Nikad nisam voljela sprovode i mise zadušnice, karmine i gomilu lažno ucviljenih rođaka i rođakinja.
"Oh, tako nam je žao, tvoj je djed bio izniman čovjek..."
Tapšanja po ramenu, zagrljaji i lažni izrazi sućuti, lažne suze, namješteni osmijesi. Da, bio je izniman čovjek, ali oni ga nisu poznavali. Pojavili bi se tek tu i tamo, kad je trebalo posuditi novac za izgradnju kuće, kad bi tražili jamca za kredit za kupnju novog auta, podizanje novog krovišta i što-ja-sve-znam drugo. A gdje su bili kad ih je zaista trebao, kad je ležao u bolnici nakon teške operacije? Ni A ni B. Tek tu i tamo pokoja rijetka čestitka za Božić ili Uskrs. Bože, kako mrzim licemjere...



Među svom tom gomilom dvoličnika koji su prisustvovali karminama zapazila sam i njega. Nije ovo bilo prvi put da smo se vidjeli, poznajem ga već dugo, dugo, još od djetinjstva. Djed mu je pomogao u teškoj situaciji i pružio mu priliku zaposlivši ga u svojoj tvrtki, a on je ostao uz njega do samog kraja. I istaknuo se među svim tim koristoljupcima baš po tome što se iskreno vidjelo da mu je stalo... Neke se stvari ipak ne mogu odglumiti, a u njegovim sam velikim zelenim očima jasno mogla vidjeti tugu zbog odlaska osobe koja mu je prije mnogo godina gotovo pa spasila život.
Ne mogu objasniti to što se dogodilo između nas. Još uvijek sam zbunjena i cijela mi novonastala situacija nije nimalo jasna. Izišli smo u dvorište i satima razgovarali. Nisam bila ni svjesna toga koliko toga u biti imamo zajedničkog, kako nam se neke ideje i životni stavovi poklapaju. Znam da nije savršen, iza njega je prilično burna prošlost, teško djetinjstvo i dio mladosti. Ali uspio je, izdignuo se iznad svih problema i svima pokazao koliko su se prevarili u njemu. A između nas kao da je frcnula neka iskrica. Dosad je uvijek bio samo simpatičan djedov osobni savjetnik, ali od sinoć ga promatram nekim sasvim drugim očima.
Razmijenili smo brojeve mobitela i danas se cijelo jutro dopisivali. Prije oko sat vremena stigla mi je SMS poruka na koju još nisam odgovorila. "Ako si slobodna sutra oko 11, možemo na kavu. Što kažeš?" Ne znam ni sama što bih napisala. Znam da se ne radi samo o prijateljskom pozivu na kavu, osjetila sam jučer kako me promatra, nekim svojim riječima i gestama mi je to dao do znanja. Ponekad jednostavno instinktivno mogu osjetiti kad netko želi od mene više od prijateljstva, nešto je u zraku...
I nisam ni ja ravnodušna prema njemu, dapače, sviđa mi se to što je totalno drugačiji od mojih balavih vršnjaka kojima je najveći domet u uletima curama rečenica tipa: "Ej, mala, kak imaš dobre noge/sise/dupe/nešto treće, ajmo na cugu!" Nisam niti sigurna da trenutno želim vezu, ne vjerujem više u prinčeve na bijelom konju. Previše sam se puta opekla, tu je toliko negativnih iskustava...
Brine me i to što je toliko stariji od mene, radi se o petnaestak godina razlike. Tko zna kako bi to funkcioniralo, ja balava i ne još posve zrela u ranim dvadesetima, a on se već blago bliži i četrdesetoj. A opet, život je samo jedan a on me privlači, o da! Cijeli mi se dan mota po glavi i ne mogu ga izbiti iz nje. Ne ide pa ne ide, koliko god se trudim. Možda bih se jednostavno trebala prepustiti i iskoristiti priliku.Tko zna? Možda prinčevi ipak postoje? Riskirat ću i poslati mu SMS: "Može", pa kud puklo da puklo. Carpe diem!

- 16:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #

djedu

utorak, 26.09.2006.

Toliko prelipi priča pričat si zna,
tu san upoznala svit, a bila san mala
i ne znan da l' san rekla ti fala,
za tajne ča san otkrila ja...

O, nono, nono, nono, dobri moj nono,
sve manje ljudi znan ča nalik su na te,
o, nono, nono, nono, dobri moj nono,
al' sriće o kojoj si priča i ljubavi za te
uvik znaj bit će u srcu mom.

Reka si, sićan se dobro i glasa tvog:
"Život je spleten od tuge i od veselja
i pamti, uvik puni smo želja,
al' malo se ostvari od tog"...

O, nono, nono, nono, dobri moj nono,
sve manje ljudi znan ča nalik su na te,
o, nono, nono, nono, dobri moj nono,
al' sriće o kojoj si priča i ljubavi za te
uvik znaj bit će u srcu mom.

(28.10.1931.-23.9.2006.)

Samo želim da znaš da ćeš mi uvijek nedostajati, ali neću više plakati. Kao prava odrasla djevojka uzdignut ću glavu i sjećati se tebe i svih onih divnih trenutaka koje smo proveli zajedno s osmijehom na usnama. Počivaj u miru, dragi moj djedice... Nadam se da si sad na nekom boljem mjestu...

- 23:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

"Grbavica"

utorak, 19.09.2006.

Bila jednom mlada redateljica iz siromašne, ratom i tragičnim sudbinama uništene države na Balkanu po imenu Jasmila Žbanić. Inspirirana sudbinama svojih sugrađanki i sudržavljanki koje su prošle kroz pakao logora i silovanja od strane neprijateljskih vojnika, odlučila je snimiti sasvim mali film, priču o sudbini jedne od njih. I u tome je i više no uspjela. Priča je izmišljena, ali u njoj se može prepoznati više od 20 tisuća žena koje su preživjele isto. Glavnu junakinju filma, Esmu, život također nije mazio. Između trideset pet i četrdeset joj je godina, živi u skromnom stančiću u sarajevskoj četvrti Grbavica sa buntovnom i svojeglavom kćerkom, tinejdžericom Sarom i skriva užasnu tajnu. Za vrijeme rata bila je zatvorena u logoru gdje su je svakodnevno silovali četnici, tako je i začela Saru, međutim djevojčici nikad nije rekla istinu i pustila ju je da živi u uvjerenju da je njen otac poginuli šehid (heroj mudžahedin). Da bi prehranila sebe i kćer, noću radi kao konobarica u narodnjačkom klubu "Amerika" gdje se skupljaju, između ostalog, i svakakvi kriminalci i članovi sarajevskog podzemlja. Problem nastaje kad Esma mora skupiti 200 eura za Sarino maturalno putovanje. Doduše, djevojčica bi ga mogla dobiti i besplatno, no prije toga mora donijeti potvrdu da je njen otac zaista bio šehid. Davno zaboravljene traume i duboko skrivene tajne polako dolaze na vidjelo...



Neću vam dalje odavati radnju. Ako ga još niste pogledali ili pogledale, trk u najbližu videoteku po videokasetu ili DVD jer je "Grbavica" zaista odličan film. No, još čekate? Brzo! Već dugo nisam gledala tako dobru dramu, snimljenu prema tako jednostavnom predlošku, a istodobno tako potresnu i dirljivu. Film sam gledala širom otvorenih očiju od prve do devedeset-i-neke minute i zaista me ostavio bez daha. Tako fino režirano, fino odglumljeno... Osobito me oduševila gluma debitantice Lune Mijović (koja je za potrebe filma pred kamerama u jednoj od ključnih scena čak i obrijala glavu), odlično se uživjela u lik Sare a u nekim scenama snimljenima s Mirjanom Karanović (koja glumi Esmu) čini se da su njih dvije zaista majka i kći jer taj su odnos odglumile toliko prirodno. I Leon Lučev i Semka Sokolović-Bertok su također briljirali...



Posudivši ovaj film jučer u videoteci nisam očekivala više od obične drame koja se bavi posljedicama rata koji je do prije desetak godina harao ovim prostorima. Mislila sam, bit će tu teatralnog preglumljavanja i dramatiziranja baš kao i u hrvatskim filmovima. A obično se ugodno iznenadim baš kad ništa ne očekujem, tako je bilo i s "Grbavicom". Nije film uzalud dobio Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu i brojne druge nagrade na uglednim svjetskim festivalima (makar se ja inače ne slažem baš s tim festivalskim nagradama i kritičarskim naklapanjima)... Za kraj ću samo ponoviti: no, što čekate? Brzo u videoteku! Mrš, da vas ne vidim kako još sjedite pred kompjutorom!

- 22:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

strange?!?

ponedjeljak, 18.09.2006.

Jesam li čudna? Da, možda i jesam. Sve u svemu, to bi se najbolje moglo sažeti riječima ''drugačija od drugih''. Iako me to možda nekoć i smetalo, s vremenom sam se pomirila s time i počela ponositi time što sam drugačija, a ponekad se čak namjerno ne želim uklopiti u kalupe koje nam svima nameće društvo.

Bila sam prilično tiha beba koja je rijetko plakala.
Bojala sam se nepoznatih ljudi i kad god smo išli nekamo, držala sam se mamine suknje kao pijan plota.
Kao djevojčica nikad nisam pretjerano marila za barbike i lutke općenito. Poslijepodne provedeno u vrtu uz dobru knjigu mi je uvijek bila draža opcija od odlaska k prijateljici iz razreda i igru vjenčanja ili 'mame i tate' s Barbie i Kenom.
Nisam imala mnogo prijatelja, maksimalno dvije ili tri prijateljice s kojima sam se družila i nakon škole.
U ranoj tinejdžerskoj dobi nisam bila zaljubljena ni u jednog člana tada megapopularnih Backstreet Boysa i 'N Synca, sanjarila sam o Jimu Morrisonu, Daveu Gahanu, Elvisu i Mamoru iliti 'Tuxedo Mask' iz ''Sailor Moon''.
Umjesto već gore spomenutih Backstreet Boysa, Spice Girls i inih u mom su se CD playeru vrtjeli Bob Dylan, Metallica, Depeche Mode, Doorsi, Aretha Franklin i Janis Joplin.
Dok je mojim prijateljicama u prvom, drugom srednje glavna fora bilo otići u McDonald's na burger ili pomfrit nakon škole, uvijek sam radije odlazila s mamom i sestrom u kineski ili meksički restoran.
Otkad znam za sebe, voljela sam ići u kazalište pogledati dobru dramu.
Tjelesni mi je bio prava noćna mora, a osobito sam mrzila skidanje u kratke hlačice jer sam se sramila pokazati svoje mršave nožice.
Bila sam skoro pa jedina u razredu koja je pročitala 'Zločin i kaznu', a jedina kojoj se ta knjiga i svidjela (dapače, oduševila me).
Imam velik nos i pomalo klempave uši, ali da mi netko ponudi besplatnu plastičnu operaciju radije bih odabrala korekciju ušiju jer svoj nos zaista volim takav kakav jest (koliko god nevjerojatno zvučalo).
Kad mi je bilo 16, na jednom sam tulumu poskrivečki zabrijala s tadašnjom najboljom frendicom jer me zanimalo kako se žene ljube. (Da, istina je da se žene ljube bolje, nekako mekše i senzualnije...) Otada sam još nekoliko puta poljubila djevojke.
Smatram da su svi ljudi rođeni kao biseksualci, a u pubertetu se pod utjecajem društva, odgoja i okoline općenito opredijele za jedan od spolova. Ja sam ostala 'negdje između', heteroseksualna sam, ali pomalo naginjem i k biseksualnosti - uglavnom me privlače muškarci, ali mogla bih se zamisliti i u vezi s ženom.
Poprilično sam nemirnog duha i ne mogu se vezati za jedno mjesto.
Ponekad se bojim da sam manično-depresivna jer se moje faze ekstremno dobrog raspoloženja i hiperaktivnosti izmjenjuju s depresivnim fazama i napadajima plača. Pet minuta sam odlične volje i mislim da bih mogla dohvatiti sve zvijezde s neba, a samo pola sata kasnije mi se sve čini posve bezizlazno i mislim da sam dotakla dno.
Nisam još nikad nikog istinski zavoljela, iako sam tisuću puta bila zaljubljena.
Nikad ne plačem na filmove, ali nakon što čujem neku srcedrapateljnu pjesmu pola sata ne mogu doći k sebi od krokodilskih suza koje tada izlijem.

Spomenula sam već i da naginjem k biseksualnosti. Nije bilo razdoblja u životu kad nisam bila 'zaljubljena' u neku ženu, i to uglavnom poznatu glumicu, pjevačicu, javnu ličnost. Te su se žene mijenjale kako bi puhnuo vjetar, ali ostalo ih je nekoliko na popisu koje me još i nakon tolikih godina fasciniraju...

AUDREY HEPBURN



Bilo mi je osam godina kad sam prvi put gledala ''Doručak kod Tiffanyja''. Oduševila me svojom pojavom: tako nježna i krhka, a istodobno i tako vrckava, duhovita, uvijek se izvuče iz svih nevolja. A tek koja ljepota!

PAULINA PORIZKOVA



Jedna od najpopularnijih manekenki osamdesetih, iz takozvane stare garde supermodela, porijeklom je iz Češke. U nju sam se zaljubila gledajući komediju 'Her Alibi' u kojoj je glumila rumunjsku imigranticu Ninu koja je osumnjičena za ubojstvo, a alibi joj pruži pisac, Tom Selleck, koji tražeći zanimljivu priču slučajno naleti na nju na sudu i odluči je izbaviti iz zatvora.

JANIS JOPLIN



Odbačena od društva, uvijek drugačija od drugih - često sam se mogla poistovjetiti s njom. Nikad nije bila klasična ljepotica, ali oh, taj divni hrapavi glas i tragična sudbina me ne mogu ostaviti ravnodušnima.

KATE MOSS



Mnogi od vas će se vjerojatno pitati što ona radi na popisu. Ni ona nije klasična ljepotica, mnogi smatraju da je premršava i da je upravo ona tzv. 'heroin chicom' devedesetih pokrenula trend anoreksičnih manekenki. No, ona mi je jednostavno prelijepa iz neobjašnjivih razloga iako je dječačke građe tijela, lice joj nije pravilno već bi mnogi rekli preširoko, oči prerazmaknute... Djeluje tako krhko i nezaštićeno, a u i sto je vrijeme i pravi vamp. A nakon kokainske afere se uzdigla iz pepela poput feniksa i danas je uspješnija no ikad. Samo da se još riješi Petea Dohertyja i sve za pet!

MARLENE DIETRICH



Predivna njemačka glumica fascinantne životne priče, filmska diva tridesetih i četrdesetih godina, jedna i jedinstvena. Nijedna žena prije i poslije nje nije tako seksi izgledala s cigaretom u ruci. Trebam li uopće objašnjavati zašto sam je uvrstila na popis? A kako šećer dolazi na kraju, tako ću s veličanstvenom ličnošću poput nje završiti i ovaj post.

- 21:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

dolce vita

četvrtak, 14.09.2006.

Danas se osjećam mnogo bolje. Polako izlazim iz one svoje depresivno-tugaljivo-melankolično-autodestruktivne faze koja je uslijedila nakon povratka s ljetovanja i uviđam da je svijet ipak lijep, ima toliko stvari radi kojih se isplati živjeti, nastaviti trpjeti sve one svakodnevne probleme i nedaće kroz koje prolazimo. Nevjerojatno je koliko te jedna obična jutarnja šetnja gradom može razvedriti, koliko ti jedna jutarnja kava uz pokoji bijeli Marlboro popijena s frendicama na špici, njihova podrška, razgovori i šale mogu ispuniti cijeli dan i učiniti ga jednim od onih vrijednih pamćenja. Prisjećam se svih tih lijepih stvari koje moj život čine vrijednim življenja i shvaćam da ih je mnogo više no što sam dosad mislila.



Tako, na primjer, volim osjetiti toplinu rujanskog sunca na svojoj koži.
Volim što je iza mene predivno ljeto puno događaja koje ću zauvijek pamtiti.
Volim onu staru izreku ''Sutra je novi dan'' jer iza svakog lošeg događaja će zasigurno opet uslijediti i nešto lijepo.
Volim znati da sam nekom malom gestom usrećila nekoga i vidjeti njen ili njegov osmijeh na licu.
Volim ući u dućan i isprobavati hrpe i hrpe odjeće makar na kraju i ne kupim ništa.
Volim sladoled s okusom čokolade, nutelle i straciatelle (gotovo uvijek naručujem tu kombinaciju i obavezno po ti kugle).
Volim vedre zimske dane kad mi je toliko hladno da mislim da će mi otpasti nos, ali istodobno je u zraku i onaj predivni miris svježine.
Volim sjesti na ljuljačku u parku i ljuljati se dugo, dugo (bez obzira na prijekorne i čudne poglede klinaca i njihovih mama).
Volim tragove bosih nogu u pijesku.
Volim jako začinjenu hranu, indijsku i kinesku kuhinju i salatu s puno octa i papra.
Volim tople samoborske kremšnite koje se poput pjene tope u ustima.
Volim u videoteci posuditi DVD s nekom blesavom crnom komedijom i satima se smijati šašavim forama.
Volim ponedjeljkom navečer otići do frendice, sa njom gledati 'Kućanice' i uzdisati nad Mikeom Delfinom.
Volim se naći na otvorenom za vrijeme toplog ljetnog pljuska.
Volim ljeti sjesti na terasu naše vikendice i noću promatrati zvijezde.
Volim što ću možda uskoro, ako nađem vremena (i love), upisati tečaj japanskog.
Volim 'Sofijin svijet' Josteina Gardera, a posebno podnaslov prvog poglavlja: ''...at some point something must have come from nothing...''
Volim se opustiti uz kakav dobar roman u vrijeme kišnog poslijepodneva.
Volim dovršiti ono što sam započela.
Volim maštati o tome da sam oteta japanska princeza i o prekrasnom i snažnom samuraju koji će me spasiti iz ruku zlikovaca.
Volim retro modu.
Volim s tavana izvlačiti maminu staru odjeću iz sedamdesetih i osamdesetih i povremeno i ukrasti pokoji detalj (vestu, torbicu ili remen) i uklopiti je u svoj stil.
Volim veeelike tzv. buba-naočale koje mi prekriju pola lica.
Volim otići u krevet nakon ručka i spavati do sedam, pola osam navečer.
Volim zvuk suhog otpalog lišća koje mi ujesen šušti pod nogama.
Volim ljubičaste ruže koje sam vidjela na jednoj tržnici cvijećem u Budimpešti.
Volim, volim, volim... Ma postoji još toliko stvari koje volim, a kojih se trenutno ne mogu sjetiti!

A tu je i toliko stvari koje bih voljela učiniti, znati, promijeniti na sebi.
Voljela bih jednog dalekog dana otići u Japan i posjetiti Tokio.
Voljela bih naučiti skijati, klizati i rolati.
Voljela bih naučiti kuhati.
Voljela bih imati nevini djetinji izraz lica poput Kate Moss (koja je istodobno i toliko neodoljivo vamp, makar nije klasična ljepotica).
Voljela bih naučiti peći kolače bolje od svoje mame.
Voljela bih uvijek znati na čemu sam.
Voljela bih upoznati tipa koji je istodobno i bezobrazno zgodan i iskren i nježan i drag i dobar i koji bi bio lud za mnom.
Voljela bih da nisam takav kampanjac u svemu.
Voljela bih da izmisle bijeli Marlboro s aromom vanilije i(li) čokolade.
Voljela bih nabaviti stafordskog terijera i nazvati ga Hoshimi.
Voljela bih naučiti plesati argentinski tango.
Voljela bih da ponekad mogu odoljeti čokoladi, kolačima i ostalim slatkišima (nije da se debljam od njih, nego mi se ta navika loše odražava na ten).
Voljela bih jednom odspavati deset sati u komadu i probuditi se odmorna.
Voljela bih da PMS ne postoji.
Voljela bih uskoro saznati kakav je to osjećaj uistinu voljeti nekoga.
Voljela bih naći na ulici 500 kuna i kupiti jedan divni žuti blejzer u Topshopu.
Voljela bih da sam manje iskompleksirana.
Voljela bih isprobati bungee jumping ili skakanje padobranom.
Voljela bih naći više vremena za sebe.
Voljela bih da mogu vratiti sve one izbrisane postove sa starog bloga.
Voljela bih da mogu komentirati blogove ljudi koje sam tako rado čitala i vidjeti njihove komentare ovdje (ali ne mogu zbog zaštite privatnosti).
I voljela bih još i ovo, i ono, i popis je ponovno beskonačan. Ali nikad se ne zna. Život i nije tako kratak, a ja sam tek u ranim dvadesetima pa se možda mnogo stvari koje bih voljela i obistini. Tko zna?!?

- 15:06 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Copyrights & Credits

Site Name © Your Name
Designed by Aethereality.net
Image © Stock Xchng
Brushes © Aethereality and Hybrid Genesis